I don't care

Eh, da mi se dokopati karte za Metaliku! Osjecam da cu se smiriti. Ovako mi nesto stalno leti iznad glave. Gledam ove silne postere po vratima. Stvarno sam bila zaludjenik njima. Prvo Gansi, pa oni. Mnogo tekstova, postera. Nepresusna ljubav prema A. Rose-u. A, kako sam starija volim ih, ali ih ne slusam vise. Valjda se to preraste. Ko zna. Sad sam nasla druge zanimacije. Valjda to ide sa godinama. Od kad sam dosla iz Bg., gledam ove mlade narastaje. To je sve pomamljeno, ne znaju gdje udaraju, djevojcice su toliko nesto uzdignute, ja koliko znam nisam se ponsala tako. Ja sam sa svojih 14-15 rijetko izlazila, bila sam kuci, gledala filmove, slusala Ganse, Metaliku, bila sam izuzetno u buntovnickom duhu raspolozena, obozavala sam horore, malo sam i putovala u tim godinama, ali nisam toliko bila udarena u glavu! Znam, bila sam i ja zaljubljena, ali nisam trcala za svakim koji mi se svidjao, pobogu djeco! Nisam nesto ni ja sad starija od njih, mozda 5-6 godina, ali opet, cudni su mi njihovi oblici ponasanja. Devijantnog ponasanja, moram naglasiti, jer ono sto oni rade nije normalno. Sta li se desava sa njima Bog zna. Sve se svelo na traceve, ko je sta rekao kome, i na slusanje nekvalitetne muzike, i ponasanje u skladu sa istom.

Kako bih voljela da se desi sad jedna velika apokalipsa! Da pomete mnogo naroda odavde, da ostane nas deset da se borimo za zivot. Da preizvljavamo. A, ono bude velika snijezna oluja (nismo daleko od toga) i mi se borimo za hranu, za drva. I jos plus saznamo da su u Domu zdravlja muckali neke lijekove, radili neke eksperimente koji su posli po zlu, pa odatle dolaze zarazeni ljudi, koji se raspadaju i hrane se samo ljudima. Wow! Masta moze svasta! Sta mi bi? Mogu scenario napisati, iako je vec vidjeno, ja takve filmove bas obozavam. Drame i sci-fi. Ah, da. Kad smo vec kod toga. Gledala sam danas Leptiricu. Sta znam... nisam nesto odusevljena, vjerovatno da sam je gledala kao mladja, imala bih traume, ali sad nista. Hocu da gledam Bones, The walking dead, hocu da gledam i moje dvije prekrasne serije, TVD i Grey's. A, nista ne mogu. Pih!

A, moram se dokopati Tolkinovih knjiga. Danas sam zavrsila Hobita. I moram traziti u Bg., knjige cija je radnja smjestena u 19. vijeku, knjige o Daliju, i Svini Toda. Jedva cekam. Mislim da je ovo odmora bilo taman. 20-tak dana. Sad ce i predavanja, nove interesantne stvari, treba opet uciti. To mi nije tesko, jer hocu, a i volim. I tako.

Zaista, treba se okruziti ljudima koji ti odgovaraju, usresrediti se na svoje ciljeve i prioritete i nikada ne odustati od njih. I covjek ce biti sretan. Mislim, da je to za sad dovoljno.

O, volim ovaj Blogger. Kad se najmanje nadas upoznas nove interesantne ljude. A, ja to volim. Eh, da. Mozda ce Jacob, moj super prijatelj iz Amerike doci na ljeto aBd. Super covjek! Jedan od rijetkih ljudi koje treba drzati u krugu prijatelja. Odgovorno tvrdim! E, tako.

Odlazim.

Volim ove nalete inspiracije. Danas se zapravo bolje osjecam, ili sam se osjecala dok nisam izasla u grad, i vidjela tu facu koja gleda u mene konstantno. Zasto? Ne zelim da znam. Zelim samo da me sve ovo prodje, i da ne razmisljam o glupostima! Eto sta ja zelim. Zasto bih sebe mucila i torturisala, kad mi to ne treba? Ne, i ne! Ne zelim da analiziram sta bi moglo biti da je ovo ili ono! Da je trebalo biti bilo bi i sad i onda! Bog je tako htio, i to je vjerovatno dobro za mene. Zasto da dalje razbijam glavu? Ne! Sve se vraca, sve se placa, u to sam sigurna, a ovo ce se obiti i njemu od glavu, i svakom bivsem i buducem. Sve se to naplacuje. Kad on bude razbijao glavu o svojim postupcima, ja cu zaboraviti da on uopste negdje jos uvijek dise i misli. Tol'ko. Odjebi mi iz glave, prosto receno! Imas kome da kopas po zivcima i glavi, mene se okani! Zbogom!

Ima jedan dobar film na TV-u. Jadna djevojka je silovana od momka na kog se potajno kako bi mi danas rekli, lozila. Kukavo ti je zensko. E, Boze. Ta me tema uvijek mnogo nervirala, i uvijek sam se grozila takvih stvari. Ali, sta ces ako ti je sudjeno da te spopadne manijak, i unisti te za cijeli zivot! Desi se da sjedis u parku poslije vecere pa te pokupi autobus, kao sto se i desilo. Zivot je stvarno cudo. Ne znas sta te moze sutra zadesiti. Treba se cuvati normalno, ali ako ti je sudjeno da zavrsis u jarku sa olovkom u oku, onda te nista ne moze zastiti toga. Sta ces. Treba misliti pozitivno, i treba se oslobadjati gluposti. Covjeku nema goreg neprijatelja od samoga sebe. Sam se mozes uprpastiti da te sto Drina ne opere. I iz dosade nastaju mnoge teorije, u mom slucaju jako nezahvalne. Razmisljam nocas da sam na koncertu GNR rekla:"Boze, jos koncert Metalike, i mogu umrijeti!" E, pa. Pazi sta zelis. Ove godine cu aBd ici, pa cemo vidjeti hoce li biti smak svijeta, i odnijeti mene zajedno sa knjigom, jer nista drugo necu ni raditi. Oh, dosade. Dosada je bolest. Idem da gledam film, i jedem pitu od visanja. Obozavam kasno da jedem.

E, inspiracija je proradila konacno. Nemam puno vremena, nastojim da ispunim vrijeme kako umijem i znam, ocekujem jedan film za nekoliko minuta, ali imam potrebu da nesto napisem. Kad je zensko prokleto, a zensko kao ja koje sve, apsolutno sve analizira, to je onda smak svijeta! Kad imam problem, i kada znam ko je izvor tog problema, ko ga je izazvao, meni dodje da tu osobu uhvatim za gusu, u ovom slucaju bih uhvatila tu osobu za brk, i pitala: "Sta si ti htio od mene? Odakle ti pravo da udjes pod kozu, da udjes u neciji zivot i da radis sta ti volja, i onda samo da odes? Ko si ti? I odakle ti pravo za sve to? Zasto to radis? Nemas pravo da pravis haos u necijoj glavi, nemas! Sta si htio?!" I onda bih cekala odgovor na ovih 300 pitanja! I to ne samo u ovom slucaju, vec u svakom slucaju koji mi se desio, i koji ce se vjerovatno desiti! Ne mogu sebi da uglavim u ovaj nenormalni mozak, da vise prestanem da razmisljam o glupostima! I jos se psihicki ubijem nekim pjesmama! Hello? Sta se desava? Kad sam to dopustila?! Ne mogu jednostavno da to nekako eliminisem kao sto to radim inace. Jad! Jaadd! Eto, sto mi je to trebalo? Ali,nadam se da je to samo proizvod dosade. Ovo svo prizivanje Mr. Flower-a! Kako? Zasto? Ne znam odovor ni na jedno pitanje. To me mnogo nervira! Mnogoo! Nadam se da cu se izboriti sa ovim!

Juce sam jako srecna bila, jer sam nasla sliku mog divnog prijatelja Italijana, kog sam upoznala u Pragu prije cetiri godine. Budi divna sjecanja, na nas ples citave noci, i ostale dane koji su bili ispunjeni divnim pogledima, i jedan divan poklon koji i dan danas cuvam tu u kutiji za uspomene. E, zelim za njega da se udam, samo da ga nadjem na fejsu! Eto.

Idem da gledam film. Prijatno vece. Boze, zvucim kao Milka Canic.  

Eh, da. Nesto sam jedva cekala ovaj post. Znam i zasto sam toliko zavisna od pisanja postova. Zato sto mi je to filter. Pisem ono sto ne mogu da kazem svakome. Eto to je taj pravi razlog. Vec sam se navikla bez mog laptopa, vec sam se pomirila sa cinjenicom da cu serije gledati tek na ljetnjem raspustu aBd. Sta cu? Ne mogu se baciti u Drinu.

Danas je mojoj prvoj velikoj ljbavi rodjendan! Axl Rose-u! <3 I dalje ja njega volim A, ovaj sniiijeg kako je odvratan! Dobro, ima finih momenata, ali je ovo stvarno previse. Ipak, mislim da se moja teorija razvija. Smak svijeta ce biti ove godine! A, ja cu biti na fakultetu, ili cu uciti. I nista od mog odlaska u inostranstvo, obilaska svijeta i udaje za Italijana ili Brazilca! Pih!

A, da se malo vratimo stvarnom zivotu. Zaso sam morala rastumaciti ulogu Mr. Flowera u mojoj podsvijesti? Hm? Bolje da sam sve onako ostavila, nerazjasnjeno. Bilo bi super. Lakse bih podnijela. I da ga nisam nikako ni vidjela. Pogledi i osmjeh mi nije trebalo. Nikako. Kako iz prilozenog vidim, zaljubljen je u svoju djevojku, naravno, dovoljno je dugo sa njom, sto ne bi bio? Drago mi je da mu se nesto i lijepo desilo, da je postao stric, nakon svega sto ga je zadesilo. I eto. Neka, proci ce ovo mene. Kad-tad. Nema veze. Nek' smo zdravo. Mozda je tako i bolje.

Eto, odoh da se ubijam psihicki, dok se ne dokopam neke knjige veceras, jer nemam sta da radim. <3

Ovo je nevjerovatno! Ne da je sramota, vec je preslo svaku granicu baksuzluka! Proklinjem dan kad sam dosla u dodir sa novom tehnologijom! Naime, laptop star svega devet mjeseci je pokvaren! Problem? Hard disk!! Kako? Ne znam! Tog kobnog dana sam spremala ispit iz psihologije stvaralastva uz pomoc laptopa, odjednom je sve zablokiralo, i bella ciao!! Dodje mi da ga bacim u ovu ledenu Drinu, ali je prokleti jadov ostao u Beogradu na popravci. Aa, komp my precious, star devet godina, 99 puta popravljen, stoji kao neupotrebljiva skula ovdje u sobi.

Da, vec deset dana sam kuci. Bez interneta, tj., sa savrsenim internetom ali bez uredjaja za konekciju na isti. Toliko sam zeljela da napisem post, ali mi se nije dalo. To ti je kad te Bog stavi na iskusenje, a ti baksuz! Citam knjige. Eto sta radim. Procitala sam mnogo dobru "Umjetnine i cudesa", a sad citam jos bolju "Djecak iz Amerike". Da mi nije knjiga, ne znam sta bi bilo.

Nisam cesto spominjala momka ciji je nadimak "Actual flower". Fin momak, svojevremeno zanimljiv, sreca nije nista vise bilo od cistog prijateljstva, jer sad vidim da nije ni trebalo biti.Nije vise interesantno. No, za ovo vrijeme, nekih par mjeseci od kad se znam sa njim, u podsvijesti mi je bio Mr. Flower. Daa, nisam ga duuugo pominjala, jer sam rekla da necu, i tako ce i biti. imam neku retardiranu reakciju na nas odnos. Ali sta je tu je. Pobogu, nisam mu ja nasla djevojku. Sam je izabrao taj put. Mene voli mjesecima, kupuje mi poklone, i nadje djevojku. A, mozda je tako bolje za mene. Blokiracu to i zaboraviti. Uglavnom to je to sto sam htjela napisati. Nadam se skorijem postu. <3

" I knew I hadn't me my match, but ever moment we cold snatch, I don't know why I got so attached. It's my responsability and you owe nothing to me, but to walk away I have no capacity... Even if I stop wanting you, a persective pushes through, I'll be some next men other woman soon. I cannot play myself again, I should just be my own best friend, not fuck myeslf in the head with stupid men!"

Bio bi red da napisem nesto. Inspiracija jeste na vrlo niskom nivou, ali ipak, moram nesto nalupati ovdje.
Ne, ne ide mi se kuci u Beograd. Previse mi je lijepo ovdje. Da, rutina je ponekad zaista divna. Osjecam se kao da sam bila samo pet dana ovdje, i kao da je juce bilo prije tri dana. Glupost. Ocito imam neke prebacaje i tripove. Mozak sam proizvodi neku cudnu muziku, i imam osjecaj kao da sam u nekom kaficu. Kakav li je to trip bio, samo mozak zna. Osjecam se kao da me voz pregazio. Ili kao da sam popila citavu kutiju Fervexa. Totalno sam slomljena, nervozna, umorna. Stalno sam umorna i gladna. Ali danas se posebno lose osjecam. Ne znam zasto. Mislim, znam zasto. Bice sutra bolje. Nadam se.
Oh da. Boze sta mi bi? Znam da je prosao, ali svim vjernicima zelim Srecan Bozic i Hristos se rodi sa malim zakasnjenjem. Divan praznik, i moj omiljeni. Ali za moj ukus, previse je. Nisam iz tog fazona tradicije i te muzike, pa mi ne odgovara to nikako. Svaka cast njima, koji to vole. To je super, ali ja slavim Bozic na svoj nacin. I svi mi volimo Boga na svoj nacin.
Ne treba pretjerivati o kacenju etiketa ljudima koje ne poznajes. Predrasude su mnogo opasna stvar. Ja to ne volim. Bila sam u situacijama kada sam kacila i ja etikete ljudima koje ne poznajem, a zapravo nisam trebala. Zato treba potpuno preobraziti svoj duh u liberalno razmisljanje. Ja to nastojim da uradim. Jer ne treba osudjivati na osnovu prica, na osnovu izgleda, na osnovu drustva. Treba osobu prvo upoznati iznutra, kakva je zaista, a sud je lako donijeti. Nerviraju me razmisljanja moje sestre. Ant-liberal totalni. Ne razumije neke stvari. Uopste. I ne mozes da joj objasnis. I dzaba. Tako me lako iznervira, i to namjerno radi. Treba sa njom izdrzati jos 4 godine. Boze, daj mi zdravlja i pameti, sve cu ostalo lako kada to dvoje imam. Mi smo totalno dva razlicita svijeta, ja uopste ne znam od kud ja ovdje, i sta ja radim ovdje. Ovo mora da je neka greska!
Jedva cekam opet da dodjem. Da citam knjige, izlazim u setnje sa mojim prijateljem, i gledam filmove i serije. Ah, paradise in February. Brzo ce to doci. A, u medjuvremenu treba uciti psihologiju, gdje imamo 78 pitanja hvala Bogu, manje nego prosli put. I imam engleski. Bice to dobro aBd.
Oh, da. Btw, danas mi je, tj. sutra, tj. svejedno kad, 19. rodjendan! Malo li je. Starim i ja uz ovaj moj blog polako. Ma, to nije bitno. Godine su samo broj!

 " So I wear rubberbands round my soul, they keep me from crawling and these rubberbands round my soul, they keep me from falling. And then when you are not in my dreams, and not in my mind, but we are at the same place at the same time, rubber no longer holds the borders of my soul. "

Momenat inspiracije! Kratkog fitilja cini mi se. Dani povratka u Bg. se priblizavaju i to velikom brzinom. Nazalost. Meni se ne ide, osjecam se kao da sam vec mjesecima ovdje. Treba otici opet bubati jad, pa otkaciti ludacu iz engleskog. I aBd vratiti se jos malo u ovaj mir. Svakako mene grad i ovi ljudi ovdje ne zanimaju, meni je mir u kuci sa serijama i knjigama. Taj mi mir nedostaje tamo. Tamo ne mogu da stignem sve kako treba. Osjecam da sam tamo jedna osoba, a ovdje druga. Normalno, uvijek cu se rado vracati ovdje, ovo je moja kuca. To je normalna reakcija. Valjda.
Upravo sam saznala da imam pismeni ispit iz engleskog za sedam dana. Kuku! Boze pomozi! I to gramatika. Moram sve nabubati napamet! Mogu ja to, zar ne?
Treba otkrivati nove talente. Zaista treba. Covjek kad se bazira na jednu vrstu muzike, to nije dobro. Ja volim da istrazujem nove bednove, ali Incubus i dalje ne mice, i nece. Moram da istrazim neke Brazilske umjetnike. Vrijeme bi bilo, ipak ce jedan od njih biti moj muz! Zvucim kao neka retardirana klinka. No, zaista Brazilici su lijepi muskarci. A, Brazil obozavam. Jedno od najljepsih mjesta na svijetu, kao i mjesto gdje se prica divan jezik. San mi je nauciti taj jezik. Pored italijanskog, koji moram jos uciti. Sinoc sam pred spavanje pocela parlati u glavi, ali ja to zaboravim nekako preko dana.   Sve mi rijeci naviru nocu, i onda mogu reci bilo sta sto sam naucila. Bas kao da sam druga osoba nocu. Mozda i mogu reci da imam talenat za jezike. Mada, danas svako moze nauciti koji hoce jezik. I ja ostadoh bez talenta onda. Jednog jedinog. Lako pamtim rijeci i pojmove, slabija sam sa gramatikom, ali zato konverzaciju obozavam. Jedva cekam da nastavim sa italijasnkim.
Ja volim snove. Voljela bih znati ih tumaciti. Kad bih se sjecala svega sto sanjam. Npr., ne sjecam se sta sam nocas sanjala. Sjecam se sna prije tog. A kazu da je nemoguce ne sanjati. San traje veoma kratko, jer mozak ne bi podnio duze od ja mislim dvije sekunde. Nagadjam, ali ne mogu guglati sad. Za mene su jako impresivni. A, pojava Brandona u mojim snovima, ipak nesto znaci. To sam vec naglasavala.
Mislim da sam post pocela pisati prije jedno sat i malo vise. Prvo sam pocela, pa sam zaboravila kad sam vidjela da imam ispit next week. Ali evo, privedoh ga kraju.

 " All the lights go down as I crawl into the spaces, if I died on the screens. Life tearing at the seams. Way-yay-yay-yay-yay, I don't ever wanna be here, like punching in a dream breathing life into my nightmare. If it falls apart I would surely wake it. Bright lights turn me clean, this is worse than it seems... "

Eh, vrijeme je. Ali za kakav post? Nemam vise psihologije pa da mogu da mlatim o necemu. Tj. pocecu da je ucim uskoro, ali to ce tek biti u bliskoj buducnosti.
Dakle, procitah knjigu Dali & I, to sam vec pisala cini mi se. Odusevljena sam. Sada citam The graveyard story, mnogo interesantna knjiga. Mada, mene kao i obicno nerviraju neke situacije, ishitrene onog derleta, ali ipak on je samo child.
Oggledah American Horror Story, tj. ostala mi jos samo jedna epizoda, i onda mogu da se bacim na surovi realni zivot. Nakon svake odgledane serije se osjecam kao shit. Naime, sve ih volim, ali me Tate odusevljava. Psihopata svijetske vrste, ali ipak divan. Jedva cekam cetvrtak za TVD i Grey's i Bones. Ali dobro, docekacu sve epizode, svakako dolazim kuci krajem januara opet aBd.
Ne znam sta se desava sa mojim organizmom. Stalno mi se spava, i stalno sam gladna. Ne znam sta to znaci. Ali mozda ce proci.
Uglavnom, post pisem vec nekih mozda pola sata, ili vise, nemam sta da pisem. A i spava mi se.
A i odlucila sam jednu stvar. Treba malo da se opsutim. Covjece stvarno sam zategla previse. Sve analiziram, vagam, sta ce reci ovaj, onaj, nikako malo da se opustim i uzivam dok mogu. Kao da nece biti vremena za analiziranje i vaganje poslije. Zar ne? Zivot je i suvise kratak da bih ja svaki odnos i sve mjerila hiljadu puta. Polako, pa vidjecemo.
Odoh sad. Kratak, dosadan post. Ali sta cu.
 " Is there a chance? A fragment of light at the end of the tunnel? A reason to fight? Is there a chance you may change your mind? Or are we ashes and wine? Don't know if our fate's already sealed, this day's spinning circus on a wheel. I'm ill with the thought of your kiss, coffee laced intoxicating on her lips... "

E, kao prvo Srecna Nova 2012 godina svim blogerkama i blogerima! Da ste svi zivi i zdravi, i da u iducoj godini pisete dosta dobrih postova, sa dosta komentara i posjeta!
Planiram jos od juce da pisem post, ali ne mogu. Mrsko mi bilo.
Kao drugo postala sam vrlo opsjednuta Dalijem. Sta jedna knjiga moze da ucini od mene, to je cudo. Mnogo mi se svidjela knjiga, i sad idem u potragu za svim knjigama o njemu. Taj me bizarni covjek, uvijek odusevljavao, a sada posebno.
Da rezimiram 2011? Ne znam sta bih pisala, nista mi se znacajno nije desilo. Ono sto cu da pamtim je propalih sest mjeseci na ucenje koje se nije isplatilo. A, sad mi je drago zbog toga. Bilo je par propalih snova, poput drzavnog fakulteta i odlaska u Cesku. Propalih pokusaja ljubavi sa cudnim momcima, koji nisu za mene ni dan danas. Fino ljeto, puno smjeha, divnih knjiga moje Francuskinje, preodbrih online serija, uzivanja u sopstvenom domu. Propali koncert Slasha, odlazak na fakultet. Novi ljudi, novi sistem ucenja, nova saznanja, i novorodjena ljubav prema velikom gradu, prelijepoj ulici Kralja MIlana, i starom dijelu grada. Ucvrscivanje snova i volje za njihovo ispunjenje. U sledecoj godini samo zelim jos ove  pameti, i nista vise.
Prosli put sam se napisala dobro, zato sad nemam sta da pisem. Idem da citam dugotrazenu knjigu: The graveyard story. Uzivajte svi veceras, a za mene je ovo jos sam jedan obican dan.

" Something is about to be born, there's a restlessness in me keeps me up until the dawn. There is no silence, I will keep following the sirens, there is no silence I will keep following the sirens. These dreams under my pillow, in the twilight of these white nights. These dreams under my pillow, in the twilight of these white nights, of these white nights... "

Konacno! Sta reci? Nemoguce je zivjeti bez interneta. Ne mislim konkretno na moj blog, na fb, na twitter, interent jednostavno treba za sve danas. Apsolutno stojim iza toga. Kad mi trebaju rezultati kolokvijuma ne mogu da vidim, jer nemam neta. Bas kao da sam odvojena od svijeta! Jad.
Konacno dodjoh kuci. Malo da se odmorim, da procitam knjige koje sam kupila! Dali & I sam pocela da citam, mnogo mi se svidja, sad cu da je nastavim ako budem mogla.
Jako, jako sam zadovoljna rezultatima na faksu. Znam da je to sve moj licni trud, znam da sam provodila sate nad sveskama i knjigama, i za sebe sam ucila. Nastojacu da to i odrzim.
Maloprije kontam da sam samo obicna djevojka. Ni blizu savrsenstva, niko nije savrsen i tako nesto skoro ne postoji, jer svako ima svoj ideal. Totalno sam obicna, prosjecna tinejdzerka, mozda se oblacim malo drugacije, u vise boja, ali preobicna sam. Bila sam u gradu, i jedino sto mi je bilo na pameti je: "Hocu kuci, da citam knjigu". Idem kuci da citam knjigu, jedem cokoladu i visim na netu. Blago ljudima koji su talentovani za nesto. Mnogo sam opsjednuta umjetnoscu postala u zadnje vrijeme, uvijek sam imala neku tendenciju, ali sada je posebno izrazena kad vidim kakvih sve srecnih ljudi ima. Ja sam imala tendencije koje sam mogla da razvijem, ali mi sredina u kojoj sam odrastala nije dozvolila. Oni se toliko razlikuju od drugih, obicnih ljudi. Imaju da posvete svoj zivot necemu sto mnogo vole, gdje znaju da nemaju sefa nad glavom da im odredjuje sta da rade, a sta da ne rade. Mislim da je zaista divno biti umjetnik. A ne jedna obicna prosjecna tinejdzerka, sa tinejdzerskim problemima, alergijama, streberski nastrojena, pacenica za umjetnoscu, umjetnicima, dugokosim, bradatim, brkatim muskarcima, tetovazama, jakim bojama, zvukom gitare, cudnom modom, cokoladom, knjigama, fotografijom, online serijama itd. To je sto sam ja.
Nije sto sam pocela da citam knjigu, vec sam oduvijek voljela Dalija. Upravo zato sto je bio naopak. Ali, bojim se da ga svi vole. Sto je jako lose. Ali, mozda nisam dobro upucena. Mozda ga ljudi ne vole. Mainstream je opaka stvar.
Ne zelim opet da pisem o Brandonu, jer cu poceti da smaram o njemu. A, to ne zelim. Da mi je to savrsensto upoznati. Evo, cisti primjer sta pod savrsenstvom smatra jedna osoba. Meni je on savrsen. Nekome drugom sigurno nije ni blizu savrsenstva, jer imaju drugacije standarde, principe i granice savrsenstva.
I tako. Bice jos postova, hvala Bogu. A, da. Totalno sam zaboravila da spomenem NG. Toliko mi je bitna da je ne spominjem uopste. I bas me briga. Meni je to jos samo jedan obican dan.
Idem sad, da malo citam knjigu. Laku noc.
 " We're only young and naive still, we require certain skills. The mood it changes like the wind, hard to control when it begins. The bittersweet between my teeth, trying to find the in-betweens. Fall back in love eventually, yeah yeah yeah yeah. Can't help myself but count the flaws, claw my way out through these walls. One temporary escape, feel it start to permeate.... "

I vrijeme bi bilo za jedan post. Malo se bolje osjecam sad. Zavrsila sam oba kolokvijuma, jako bitna kao sto sam vec i pisala. Malo se bolje osjecam, sto ne znaci da moram da stanem sa ucenjem. Nema stajanja do 27. Ide mi se malo kuci. Samo malo. Ovdje sam se jako dobro navikla. Iako mi je relacija kuca-faks glavna. Ali, necu da smaram o tome. Kazu mi da sam pocela mnogo da smaram o ucenju. A, nisam. To mi je jednostavno prioritet. Juce sam bila jako nervozna zbog toga. Sto je valjda normalno. Jutros sam imala tremu, kao da radim prijemni. Ali dobro je proslo, ja sam zadovoljna. Zeludac me boli, sto je znak anksioznosti kod mene. Nisam planirala da idem na predavanja iz psihologije danas, ali cu otici ipak. Sad cu da nadjem odgovore i da odem na faks malo i kad se vratim mogu da citam. Eto.
Sto se tice drugih stvari, nista se ne desava. Nema kad i nema sta da se desi. A, nije ni bitno. Iskreno. Znam da sam sposobna da sve sto se desava lako sprijecim. Tu osobinu bas volim. Kad krene po zlu, ja samo aktiviram to stanje. Sto je dobro.
Shvatila sam jednu stvar. Posto sam odrasla bez oca, kao mala sam se plasila muskaraca. NIsam navikla na musku figuru u mom zivotu, pa kao posljedicu toga na neki nacin se i plasim odnosa sa momcima. Jednostavno ne mogu da se snadjem u takvom odnosu. Jesam ja imala veze i prije, i imam i drugove, sa kojim a savrseno funkcionisem, ali opet sto se tice ljubavne veze sa drugim polom, tu stupam u stanje kognitivne disonance. Odmah. I jako me nervira to stanje, i svaka situacija koja se desava sa njima, i zato toliko bjezim ka individualizmu i osamljivanju, jer znam da mi je lakse i da necu doci u takvo stanje. Mislim da je to posljedica tog straha muske figure, straha muske osobe u mom zivotu, i da je to razlog zasto nijedna veza nije mogla da ispadne kako treba, ili neki odnosi da se pretvore u nesto vise od prijateljstva.
Cesto imam osjecaj da sam nepotrebna. Bas cesto. Cesto mislim da sam samo tu zato sto moram. Ne, cesto vec stalno to mislim. Kao da mi je ovo jedan zadatak koji moram da obavim na ovim prostorima, sve dok ne nadjem svoje sveto mjesto na svijetu. Tako ja to gledam. Stalno se nalazim u situacijama u kojima niko ne zeli ni da me slusa, niti ko mari za moje probleme, potrebe, razmisljanja, planove, snove. Nikoga nije briga. Cak ni rodjenu majku, koja me i ne slusa sta pricam, sta radim, sta planiram, kako sam uradila kolokvijume i sve ostalo. Bas kao da sam samo bacena ovdje. Greskom. Veeelikom greskom. Ali to ce se valjda promijeniti kad odem da nadjem svoje mjesto u svijetu, i nekoga ko ce da me saslusa u svakoj situaciji. Zato i ne pricam mnogo, i nastojacu da cutim. Jer se moje misljenje ne trazi. Apsolutno nikad. Tako da cu nastojati da cutim od sad. I vodicu brigu o svojim problemima i potrebama sama. Ocigledno jako smaram, i bas sam neprihvacena, ne samo u drustvu, vec i u rodjenoj porodici. Ah, tako to valjda ide. Samo da mi se dokopati knjige koju sam kupila na Sajmu, i brzog neta da odgledam serije, ja cu biti srecna.
Eto. To je to.
 " In the endless sky we are the one. In my dreams wolf and I. Before the world you know was like it is, I held the love and once and I was his. As we walk along the river in the sun, but he is a lonely man so this was done. The only place we had to meet was night, while the sun he sleeps in the shadows we can hide. On the mountain side we spend our time together but it is gone "

Dakle, jedan brzinski 458 post. Nemam vremena, cak sam i sa predavanja izasla da bih dosla kuci da ucim. Imam dva predmeta, nimalo naivna i zelim da ih spremim sto bolje. Kao sto rece moj dragi asistent koji danas btw, bas bio sladak ( a, kad nije?) imamo dovoljno vremena, da dovoljno vremena za jedan predmet, a drugi... pa dobro, ucila sam ja drugi predmet, moram ga samo utvrditi ( citaj: nabubati) jer drugacije ne moze. Ali dobro.
Juce sam dobila vijest da je drugarica iz mog bivseg razreda pozvana na razgovor u ambasadu Ceske. Da, ono sto sam ja toliko zarko zeljela, ono za sta bih se svega odrekla, nekoga drugog je zadesilo, a mene je ocigledno,  zaobislo u sirokom luku.
Ja kad sanjam Brandona dobijem i motivaciju i inspiraciju. E, to je ono o cemu sam pisala prije par postova. To je to sto on izaziva kod mene. I zbog toga ga volim, i njegovo mjesto nece niko moci da zauzme, koliko god dobar bio.
Shvatila sam da mi psihologija bas pomaze u svemu sto mi se desava. Znam da povezem stvari. A, to znaci da nisam ucila napamet, dobro jesam neke stvari koje ne mogu drugacije, ali sam ipak zapamtila sustinu svega. I to je i bio cilj. Mnogo se bolje izrazavam, i mnogo bolje sam usavrsila tehniku pisanja postova, iako komentare nemam vec mjesecima, ali imam posjete. Sto takodje, nesto znaci. Hvala divnoj profesorki, koju obozavam. Zaista je divna. A, volim ih sve, ali ona mi je omiljena.
Da, moj novi prijatelj je jednom rijecju: drugaciji. Na tome cu da se zaustavim, jer svakog prijatelja kog pomenem ovdje, ne izadje na ocekivano. U svakom slucaju, moram da idem, a ovaj post je napisan za 9 minuta. Rekord.
Pozdrav.

 " Reach out and touch faith. Your own Personal Jesus, someone to hear your prayers, someone who cares. Your own Personal Jesus, someone to hear your prayers, someone who's there. Feeling's unknown and you're all alone. Flesh and bone by the telephone, lift up the receiver, I'll make you a believer.. "