I don't care

She's a little lost girl in her own little world. She looks so happy, but she seems so sad, she talks to birds, she talks to angels, she talks to trees, she talks to bees.

06.04.2015.

Not yet.

Sramota je što sam zapostavila ovaj blog. Vidim da se mijenjaju neki sitni detalji. Drago mi je zbog toga. Prosto, već prije dva mjeseca sam se pozdravila sa ovim blogom, pa mi je čudno da se vraćam. Ali, sa vremena na vrijeme ću pisati i ovdje. Ovo je ipak 718 post. Nekako čudno zvuči. Tamo nisam napisala ni 100. Ali, dobro. Sve mora polako. I mora se krenuti od nule. Džaba sve, ako čovjek ne krene od nule.

28.02.2015.

?

Pa, taman sam se spremila na oproštajni post, htjel sam da napišem svašta, kad ono iznenađenje. Mislim, drago mi je. Jako mi je drago što je na kraju ipak sve ispalo okej. Svakako nisam dugo pisala, iz razloga što sam tražila gdje bih drugo mogla da nastavim da pišem. U suštini, i tamo mi se jako svidjelo, ali čim sam ovdje došla, drugi portal je zabagovao. Hajde, biće sve dobro. Jako mi je drago što Blogger ostaje, i naravno pisaću i dalje. Za sada ne uzimam sve zdravo za gotovo, tako da ću otvoriti joše deset blogova u slučaju da jedan zatvore. Umorna sam, preumorna. Ali, sam srećna. Lijepo se iznenadih kada otvorih Blogger.

26.01.2015.

New way.

Teško mi je da se naviknem na toliko opcija na novim blogovima. Ipak sam odlučila da napravim drugi koji ću pisati na našem jeziku, a jedan ću da pišem na engleskom. Mislim da bi to bilo sasvim okej. Inače kažu da kada čovjek priča više od jednog jezika, svoju ličnost mijenja. To je istina. Dok sve ne sredim tamo, ne mogu ni da počnem da pišem dok malo ne dovedem u red sav izgled novog bloga. Najsigurniji je papir kako god da okreneš, ali s obzirom da živimo u dobu nenormalno brzog razvitka tehnologije, bez ostavljanja traga na INternetu dan se ne može završiti. Ovaj drugi semestar sam pretrpana obavezama, koje sam sama sebi navukla na kosti, ali čar je u tome da sam jako srećna zbog toga, jer osjećam da nešto radim u svom životu. I najbolji osjećaj je kada završiš suočavanje sa nečim po prvi put u životu, posle toga shvatiš da sve to nije bilo toliko strašno koliko si mislio da će biti, i da je na kraju ispalo sasvim okej. I da ljudi jesu odvratni, ali ako se vodiš logikom: "O sebi, pri sebi" dobro ćeš da prođeš. Strah i trema su veliki neprijatelji svih nas, ali je sasvim okej i sasvim prirodno sojećati strah i tremu. Proći će, jer u životu sve prođe. Eto, opet kažem da mi je žao zbog ovog Bloggera, ali eto snašli smo se opet.

24.01.2015.

This should't be a farewell.

Ovo ne bi trebao da bude poslednji post, ipak je februar pred nama. Ali, mi se srca slama bukvalno. Još uvijek ne mogu da shvatim da se ovo zapravo dešava. Svih mojih 715 postova će da ode u nepovrat, sve što sam ikada prenijela ovdje, sve će da nestane. Nekako mi je jako teško, znam da je svima isto. Voljela bih da se ovo ne dešava. Ali, izgleda da je istina kada kažu da sve što je lijepo ima kraj. Znam da ima jos X platformi za pisanje blogova, ali na kraju ispade da je papir najbolji za sve. Ali, sam davno prestala da prenosim misli na papir, sa novom tehnologijom i ja sam prestala da budem old school. Svakako ću da napravim novi blog negdje drugo, neće to biti to, ali svi moramo ispočetka da počnemo. Toliko toga lijepog se ovdje desilo, upoznala sam dosta finih ljudi, onih koji i dalje pišu i onih koji su davno ugasili svoje blogove. Pisanje bloga je meni jedna od najdražih stvari u životu, pa ću nastaviti to da radim u svakom slučaju. Kada odlučim gdje ću i šta ću posle ovih sedam godina ljubavi između mene i mog bloga, svakako ću staviti link ovdje. Zaista sam tužna zbog ovoga, ali to je nešto veće od nas.

22.01.2015.

Time.

Zaista vrijeme leti. Žao mi je što smo ovako brzo odrasli svi. Najbolje je kada si kod kuće, kada si bezbrižan, kada ti je sve na dlanu pruženo, i prosto uživaš. Kad odrasteš moraš da snosiš posledice za sve što radiš, kada si odrastao moraš sve sam da radiš. Plaćaš račune, smišljaš šta ćeš za ručak danas, a šta ćeš sutra, kako moraš zvati nekoga jer nema nikoga ko bi to umesto tebe uradio, moraš da šalješ mejlove, moraš da se suočavaš sa raznim ljudima i mnogo toga još. Kada si kod svoje kuće, kada si sa svojima, ne moraš da brineš. U zadnje vrijeme mi se čini da je život prekratak za sve što želim da postignem. Toliko toga želim, a sve mislim da neću imati dovoljno vremena da sve to postignem. Ponekad ljudi jedva da ostvare jednu životnu želju. Prosto postoje neke druge, vežnije stvari od ispunjenja želja. Ili u datom trenutku čovjek nema dovoljno sredstava da bi ispunio sebi želju ili je prosto nešto drugo u pitanju. Ali, najljepše stvari u životu zahtjevaju određena sredstva. Moje viđenje novca sam već davno pisala, ali moramo svi priznati da bez novca ne možemo ništa. Neke od najljepših stvari zahtjevaju novac. Novac nam treba da kupimo kartu da obiđemo svoju porodicu i one koje volimo, da kupimo knjige, da kupimo čokoladu, poklon mami. To je neka suma novca koja je osnovna za normalan, uslovan život. Drugo je to u kakvim mi životnim uslovima živimo. Kod nas životni standard raste, a plate ostaju iste, u nekim slučajevima ih smanjuju kako već znamo svi. Opet se vraćam na činjenicu kako vrijeme leti, i evo još malo će početi predavanja za drugi semestar, a ja nisam svijesna da završavam fakultet. Meni je to tako brzo prošlo, i uopšte se ne osjećam kao neko ko će uskoro postati akademski građanin. Nevjerovatno mi je sve to. Kao da sam juče bila brucoš, kao da sam juče položila prvi kolokvijum. Baš mi je sve to čudno. I sve nam se čini da se fizički ne mijenjamo. Bar se meni čini da izgledam isto kao kada sam imala 18, a zapravo sam se i ja fizički promijenila. I po prvi put u životu, moram da priznam, ne znam šta me čeka. Ne znam gdje će me život odvesti. Samo znam da sam učila vrijedno ovaj prvi semestar i drugi ću svakako, i znam da sam sebi dodala još poslova, ali ne smeta mi. Znam da nešto radim od svog života, nešto što će mi donijeti samo dobro. I šta god da mi život donese, prihvatiću to. Pa, šta bude. Do sada sam znala šta me čeka - sledeća godina na fakultetu, ali ove godine je drugačije. Ovaj put ne znam da li ću ostati, da li ću se vratiti ili otići. Ništa ne znam. Ali mi je drago na neki način. Ponekad je lijepo ne znati šta te čeka, bilo pozitivno ili negativno. Šta god da je, uhvatiću se u koštac sa tim.

16.01.2015.

Doing the right thing.

Dobro veče. Ne znam ni sama šta me to toliko motiviše, ali se osjećam baš dobro i sposobno. Došao je taj period u mom životu, kada treba i osjećam da treba da reagujem. Već imam neke planove koji samo što se nisu realizovali, i osjećam se jako dobro što ću početi da pravim nešto od svog života. I mislim da je ta moja aktivacija, zapravo to što me motiviše da idem naprijed. Rekla sam još na početku semestra da ću ovu godinu da pretvorim u moju godinu, tj. godinu posvećenu mom napretku, i ka toj realizaciji idem. I baš sam srećna zbog toga. Jako mi je drago što sam se određenih lanaca oslobodila, a ti lanci se prekidaju samo sa godinama. Sjećam se da sam prije par godina htjela da ih se riješim, ali to nije moglo da se isforsira i prosto ne može. To dolazi sa vremenom i to sada vrlo dobro znam. Jako sam srećna zbog toga. Vjerujem u sebe, vjerujem da ću uspjeti u svojim namjerama i željama, jer to osjećam. Isto tako vrlo dobro znam da se rad i trud uvijek, ali uvijek isplate, bez obzira u šta ljudi vjerovali i šta mislili. Svaki trud i napor se primjeti i nagradi. Prosto zbog svega toga više nego ikad vjerujem u Karmu, i postoji toliko dokaza da ona postoji. I stvarno čovjek treba ostati to što jeste, tako se ponašati, ne glumiti ništa, i uvijek sve dođe na svoje. U to sam se uvjerila. Biti svoj i dati svoj maksimum daje fantastične rezultate. I jedva čekam da se uhvatim za ruke sa novim izazovima u životu. Baš sam u takvom raspoloženju. Više nema ni vremena ni mjesta za strah. Strah će uvijek postojati, ali novi izazovi se ne stvaraju pred nama uvijek. I treba se osloniti na sebe, prvenstveno, a zatim na jako blisku porodicu - na one koji te vole i koje voliš, i samo tako ćeš ostati priseban i shvatićeš da su ljudi van kruga porodice od danas do sutra, da svako ima svoje demone i svoje planove koji ih odvedu daleko od nas. Ljudi koji ostaju uz nas, ljudi koji su tu i u dobru i u zlu su ljudi kojih se treba držati i kojima treba dati sve, kao što i oni tebi daju sve. Svijet jeste odvratan, svijet jeste pun zla, okrutan i truo, ali postoji i ona lijepa strana, ona strana koja pruža lijepe stvari. Uvijek sam nastojala i nastojaću da izađem jača i srećnija iz svake situacije u koju me život stavi. I da iz svake situacije naučim lekciju, kao što sam do sada radila. Možda djelujem kao sanjar jer vjerujem da postoji i dobro na ovom svijetu, ali i ako jesam sanjar meni ne smeta. Ja znam i vjerujem da ima i dobrog na ovom svijetu. Ima ga malo, ali ga ima.

08.01.2015.

Speechless.

Ja ću samo prekopirati moj post sa Tamblera. Ja sam zaista razočarana i svijet je jadno i okrutno mjesto, bez obzira na nas sanjare. Vjerujem da su danas svi manje - više dobri sa znanjem engleskog jezika. Not only as a human being, but also as a student of culture and media/public relations, I am truly devastated by the terrible thing that happened in Paris yesterday. I think that this is a big lesson to the whole world, especially to the journalists and future journalists. Freedom of speech doesn't exist, we are living in a very cruel world and there is no such thing as free journalism. Censorship is present in media, cultural and social life. We can't say what we want and what we think, and I am so disappointed in this world more than ever. And I don't have a hope that things will get better. And to be honest, there is not much we can do about it, we can try to fight, but many have failed already. And what happened yesterday is a pure example that if you try to speak your mind and to try to say what you think, not what you're told to say, you'll end up without a job, or worse - dead. What happened yesterday isn't about religion at all, it has nothing to do with it. It's purely about freedom of speech and expression. And violence is never the answer and I am against the violence in every possible way. And let’s never forget that many hearts don’t beat today, because someone is offended by the freedom of expression. On the other hand, I understand that religion is everything to some nations and I respect that, but answering in violence is a wrong way of reaction. And I just hope that this wasn’t done on purpose to light a fire between nations and religions, because that will end up way worse than it did.

06.01.2015.

#2

Seriju sam privela kraju. Nažalost, nedostatak dana mi ne dozvoljava da proudžim sa serijom, ali svakako uživam u gledanju pet do šest epizoda dnevno. Ne žalim se. Serija je vrlo, vrlo poučna. Znam da ima izuzetaka od istorijskih činjenica, ali je sasvim dobro urađena, i mnogo toga sam naučila o Henriju do sada. Većinu stvari koju nisam znala i stvari koje su bile samo rupe u znanju. Baš mi je drago što sam se odlučila da odgledam ovu seriju. Na kraju krajeva on je bio samo veliki dječak sa titulom, i jako mi ga je žao u ovom periodu posle smrti jedine žene koju je obožavao. I, iskreno vjerujem da pravi Henri nije bio ni blizu ovom glumcu, ali su po mom mišljenju izabrali najboljeg da glumi Henrija. Velika mi je želja da posjetim London i sve istorijske građevine, Tower i Westminster, sve njihove palate i uopšte Veliku Britaniju, po meni je to jedna od najljepših zemalja na svijetu, prvenstveno zato što se Škotska i Irska nalaze u okviru VB. Ta država je jedna od rijetkih koja ima baš bogatu istoriju, i ima pejzaže koje bih ja smjestila među najljepše na svijetu. Zelenilo Škotske i Irske je predivno. I tačka. Druga stvar, gledala sam fenomenalan film koji se zove "The Imitation Game" sasvim nov film, i fenomenalan je. S obzirom da je u kinima, preporučujem svima. Sa sjajnim Benediktom u glavnoj ulozi. Čitav dan razmišljam o tom filmu. No, dobro. Šta ako nekim ljudima nije suđeno da im se dogode velike stvari? Da li to prvenstveno zavisi od njihove percepcije njih samih, njihovih ambicija i želje ili je to prije svega neki životni put? Možda neki ljudi znaju da mogu bolje, mnogo bolje, ali ne žele da napreduju ka tom mnogo boljem, jer su zadovoljni trenutnim stanjem. Svi želimo za sebe najbolje, ali možda neki ljudi ne žele da daju i ostvare svoj maksimum. Po meni je to u redu, svako ima pravo da se vodi svojim željama. Lično, čitav život imam taj osjećaj da mogu bolje, da mogu više, da treba da dam maksimum, da idem dalje, da ostvarim to nešto više čemu težim. Studiranje u Beogradu mi je otvorilo oči još više, prosto sam zahvalna i na šansi da tamo studiram, i iskreno ne vidim da bih mogla bilo gdje drugo studirati, da ponovo upisujem fakultet sad. Drago mi je što jesam, i ne žalim ni za čim. Mnogo toga sam naučila. I nadam se da će se nešto još veće od Beograda dogoditi. Što se tiče hobija, smatram da fotografija kao umjetnost može mnogo toga da prenese iz samo jedne slike. I da, potrebno je mnogo više od fotoaparata da bi neko bio fotograf. Potrebna je "žica" za to. Ja mnogo volim fotografiju, i skromno se amaterski bavim tim. S obzirom da je sutra Božić, vjernicima pravoslavne vjeroispovjesti želim Srećan Božić!

03.01.2015.

#1

Oh, prvi post u januaru, prvi post u 2015. godini! Baš čudno. Kao prvo, srećna svima Nova Godina. Svima želim puno zdravlja i sreće što je najvažnije, zatim uspjeha i smijeha. Meni je počela super ova 2015. godina, jer samo počela da gledam "The Tudors" ispočetka. Henry VIII me uvijek razveseli, i svaki put kada gledam/čitam nešto o njemu postanem apsolutno opsjednuta i očarana, i samo o tome razmišljam. Čovjek koji je ukrao moje srce je Charles Brandon, the duke of Saffolk. Glumac je prelijep, a pored svega ulogu koju igra - Duke of Saffolk, je uloga čovjeka koji je bio sasvim lojalan i odan Henriju i zbog toga ga mnogo volim. Kada bi me neko pitao zašto toliko volim Henrija VIII, ne bih znala reći pravi odgovor, ali mi je čitava istorija Engleske fascinantna, tako da Henrija stavljam na broj jedan. Čovjek koji je bio specifičan po mnogo čemu, po svojoj vladavini i gubljenju glave za raznim ženama, a pogotovo za Anom Bolen. Lično smatram da je ona jedna od najopasnijih i možda opasno intelignetnih žena u istoriji, jer je toliko toga uradila da bi sebe stavila na određenu poziciju, a pri tom nije marila za druge ljude, pa čak ni za svoje bližnje, a najtužnije od svega - nije marila za sopstvenu djecu. Sa druge strane, jako mi je žao Henrija, jer jedino čemu je težio u životu je da dobije sina, da bi imao kome da ostavi svoje kraljevstvo. Danas, u moderno doba, ne mogu da opravdam njega, ali sin je bio najveće blago u tadašnje vrijeme, pogotovo u redovima monarhije. Došla sam do tog momenta u životu, kada želim da nađem svaku moguću knjigu o Henriju, a kakva sam naći ću i pročitati svaku moguću knjigu o njemu. Interesantan je sa svakog aspekta, ne samo sa aspekta privatnog života. Način njegove vladavine, način na koji je rijetko kome opraštao, osim Charlesu Brandonu, bio je nemilosrdan vladar, odvojio je Englesku od Rimokatoličke crkve, da bi proglasio sebe za vjerskog vođu, a sve zbog Ane Bolen. Na neki način bio je svojevremeni revolucionar, i to mi se između ostalog sviđa kod njega. Jedina loša, i značajna stvar je ta što nije mnogo mario za dobrobit naroda tadašnje Engleske, ali opet ni danas se ta ista činjenica nije promijenila nigdje u svijetu. Trebala bih nastaviti sa učenjem, a ne početi, jer treba da ponavljam dosta toga, ali opet sa druge strane imam vremena. Polako, sve će se stići.

28.12.2014.

Betrayal.

Dobro veče! Evo posle skoro tri mjeseca, pišem iz Bosne. Sve mi je i dalje nestvarno, čovjek se valjda navikne na svoju kolotečinu i sve ostalo je neobično. Kao prvi i prvo, od srca preoporučujem seriju "Tyrant" koja je poprilično nova, izašla je ove godine i stvarno je fantastična. Inače ne volim političke drame, ali ova me serija baš oduševila. I dosta me je navela na razmišljanje. Iskreno, nikada ne bih mogla da radim iza leđa sestri ili bratu bez obzira kakav/a je, i bez obzira na to kakvo je moje mišljenje o njegovim/njenim postupcima. Prosto bih to pustila da sam odluči kako će i šta će. Posavjetovala bih u svakom slučaju, ali nikada ne bih išla iza leđa. To je baš ružno, bez obzira na razlog. Druga stvar, ako već neko ima porodicu i sasvim normalan život, zašto pokušavati ispraviti krivu Drinu tamo gdje ne može da se ispravi? Gledaj svoj život, svoju porodicu, jer nikada ništa neće zamjeniti porodicu. Razumijem ja i potrebu za pravdom, za pristojinim životom, za promjenom, ali kada je već sve otišlo u pakao, zašto to pokušavati? Ne znam, nije mi jasno. Ja bih se držala svog života, onoga što sam izgradila sama i gledala svoja posla. Ne bih da osuđujem tuđe postupke, ali eto. Drugo, u životu ne želim ništa polovično. Takav stav sam izgradila i tačka. Nikada nisam htjela da budem sa nekim ko je samo "Pa, eto dobra je osoba" Ne, jer ako ne "klikne" onda ništa od toga. Ćao. Uvijek mi je bilo ljepše dok sam bila sama, jer bolje je i biti sam nego sa svakim. Ne plašim se samoće, čak uživam u istoj. Nije mi stalo da imam momka, čak smatram da svako treba da provede jedno vrijeme sam sa sobom da bi shvatio šta voli, šta želi, i da prvenstveno zavoli sebe, da bi bio u stanju da nekome pruži dio sebe. Prosto znam da je moguće naći nekoga sa kim će da "klikne" jer mi se to i dogodilo ranije. Tako da ne želim ništa polovično ni u tom segmentu života ni u bilo kom drugom. Možda zvučim izbirljivo, ali nisam izbirljiva, samo ne želim ništa da forisram i ne želim sebe da forsiram. U životu želim samo da budem fer i ne želim nikoga namjerno da povrijedim. AKo nešto ne osjećam, ja to neću ni uraditi. I što se tiče napretka u obrazovanju i životu, ako nešto ne osjećam da treba da uradim, ja to neću ni uraditi, naravno ako je odluka na meni. Eto tako.

20.12.2014.

Everybody.

Znam da nisam dugo pisala, ali stvarno nisam stigla. Sada je najkritičnije, čak učim i uveče, a to sam do sada izbjegavala. Stvarno su nas "pritegli", ali neka. Sledeći vikend idem kući aBd, poslije dva mjeseca! Ali, vratiću se već 15.januara. No, dobro. Nekim ljudima možda djelujem kao emotivna i osjetljiva osoba, ali nisam. U određenim životnim momentima jesam emotivna, ali inače nisam. Ne glumim ništa, nemam šta da glumim, takva sam. Isto tako, ne mogu na silu biti emotivna. Takođe ne mogu dobro da podnesem previše emotivne osobe, oni koji svojom pojavom guše emocijama. A, tek previše emotivne muškarce što ne mogu smisliti. Jesi li muško ili curica koja plače za sve?! Ne bježim ja od emocija, to je lijepo, lijepo kada znaš mjeru. U svemu treba imati mjeru. Pa, i u tome. Znati kako se ponašati, a ne gušiti i sebe i druge u tim emocijama. Užas. A, ono što mi neće biti jasno dok sam živa je ljudski "nagon" da daju sebi pravo da komentarišu sve, pa čak i ono o čemu nemaju pojma! Eto, ko si ti da kažeš da određeni fakultet uopšte ne smatraš fakultetom? Ko si to ti? Monarh? Gledaj svoja posla i ćuti. Ko si ti, jedan obični laik koji je pogledao/la 100 filmova u životu i pročitao/la 8 knjiga, koje su isključivo vezane za fakultet, ko si ti da daješ kritiku za film? Jesi li možda završila FDU ili umjetnost, da možeš da kažeš da je jedan Sci-Fi film komedija? Imaš pravo da izneseš svoje mišljenje i da kažeš da ti se ne sviđa zbog tog i tog dijela, ali da daš sebi pravo da izjaviš glupost svijetskih razmjera, a čisti si laik, to nema nikakvog smisla. Ljudi generalno nisu normalni. Ne podnosim ljude - glupe ljude koji misle da znaju nešto. Ti su najgori. Tupo k'o noć, a misli da zna sve. Nikada nije sramota reći da nešto ne znaš! Volim provesti vrijeme sa inteligentnim ljudima, u smislu da se interesuju za sve aspekte društva i života, informisane ljude od kojih uvijek mogu nešto naučiti. Takvim ljudima se treba okružiti, a ne onima koji jedu moju energiju, koji me ozrače.

11.12.2014.

It's not good.

Nešto sam imala da pišem i sada sam zaboravila. Sigurno nisam željela da sumiram 2014. godinu jer nema smisla. Ništa značajnije od Venecije se nije dogodilo. To mi je bio događaj godine. I Beč, svakako. Ali, ljubav prema Italiji nikada neće umrijeti. Fakultet ide svojim veoma brzim tokom, na moju žalost. Ne znam gdje će me život odvesti, gdje god da me odvede, nadam se da će biti tamo gdje sam oduvijek željela. Za ove četiri godine nikada nisam bila pod većim stresom, sve stare boljke mi se vraćaju što je loše, jer mi prsti gore od ekcema, ali šta sad. Plašim se šta će mi biti sa imunitetom nakon ispitnog roka. Ludnica. Ne volim i neću voljeti previše radoznale ljude, ni ljude koji glume nešto, neko ludilo. Mrš. Nikada neću zavoljeti ljude. Tačka. Sada nešto malo ozbiljnije. Nešto bih da razjasnim:kroz moje studiranje, a studiram odnose s javnošću što obuhvata poprilično veliki dio u bilo kojoj sferi društva. Nažalost, ljudi vrlo malo znaju o tome, miješaju odnose s javnošću sa novinarstvom, pokušavaju ubaciti pr u jedan okvir, jednu definiciju. Stvaraju predrasude i streotipe poput tog da menadžer za odnose s javnošću treba da bude lijep, otresit, ratoboran... Ne. Lijep treba da bude portarol (osoba koja se pojavljuje pred kamerama, često daje izjave) otresit i zajeban treba da bude menadžer za odnose s javnošću koji se prvenstveno bavi agencijskim pr - om. A, isto tako vjerujem da se niko nije naučen rodio, tako da se određene vještine stiču i kroz posao.To sam htjela da razjasnim. Dakle, kroz moje studiranje koje je obuhvatilo mnogo toga, od istorije, umjetnosti, psihologije, naučili smo između ostalog da je mnogo toga smišljeno odrađeno da bi se upravljalo javnim mnjenjem. Moj stav o religiji se poklapa sa tim. Smatram da je religija nastala baš iz tog razloga. Jer nešto mora da drži ljude na jednom mjestu, skoncentrisane oko jedne zajedničke stavke - religije. Ne vrijeđam nikoga, živimo u "slobodnom" svijetu, gdje svako može da vjeruje u šta želi. Ali, čak i kada se laički prouči knjiga religije, dosta toga nema smisla. Čak i filmovi i slike nastale po uzoru na iste te knjige. Garant ću sutra slomiti kuk jer sada pišem ovo, ali prosto sa racionalnog aspekta to mi sve tako izgleda. Svako želi da vjeruje da postoji nešto što će sav haos dovesti u red, ispraviti nepravdu i slično. To je sasvim u redu. Ja lično vjerujem u karmu, a da li je karma drugo ime za Boga, ja ne znam. Ali, ako jeste, super.


Stariji postovi

I don't care
<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

But I'm a creep, I'm a weirdo.

Bad obsession:
* Rock 'n' roll. Indie.
* Brandon Boyd!
* Tattoo.
* Art.
* Medicine.
* Dreams.
* Animals.
* Candies.
* Books.
* Artists.
* Languages.
* Traveling.
* Movies.
* Shows.
* Pasta.

BROJAČ POSJETA
202395

Powered by Blogger.ba