I don't care

She's a little lost girl in her own little world. She looks so happy, but she seems so sad, she talks to birds, she talks to angels, she talks to trees, she talks to bees.

09.12.2014.

You'll see.

Ovaj decembar mi nije fin. Ni sekunde. Neki čudnitrenuci svijesti me spopadaju, raspoloženje mi ide gore - dole, danas sam bila super raspoložena, mogla sam osvojiti svijet, i posle toga raspoloženje mi je naglo spalo i sad sam čak i nervozna. A, kiša koja pada tri dana ne pomaže. Danas sam bila baš srećna, osjetila sam tračak nade za budućnost i onda hop! raspoloženje je opalo na nulu. Ne znam. Ja volim da podržavam ljude u njihovim poduhvatima, uvijek treba da se ide za svojim snovima i uprkos mišljenju bilo koga. Ako bi slušali svačiju kritiku ili savjet, gdje bismo svi mi bili? Podrška prijatelja i porodice mnogo znači. Rečenica: "Možeš ti to!" uliva mnogo više snage i samopouzdanja od rečenice: "Pa, eto. Vidi." Bolje mi nemoj ništa govoriti ili mi reci: "Nije to za tebe. Ne možeš to.". Užas. Želim da napredujem u životu, malo podrške nije na odmet. Ali, hajde. Nekako čovjek kad odraste izgubi osjećaj za praznike. Kada smo bili mali, bilo je drugačije. Bilo je euforije i sve je bilo ljepše. Opet sam jako umorna i neispavana, a stvar uopšte nije u tome. Spavam po osam, devet, ponekad i deset sati. Ne znam šta je u pitanju, al' hajde. Biće bolje.

07.12.2014.

I think you're full of shit.

Takva je filozofija. Ako sam ikada gajila i trunku ljubavi prema toj nauci, sada je potpuno uništena. Nekad me je zanimalo to sve, dok nije došao trenutak kada moram o tome da učim. Nikada ne bih mogla da studiram filozofiju, niti me zanima. Po vrh svega, oko mene ljudi imaju neke svoje filozofije, a ja to ne mogu smisliti. Depresija me uhvati. Najgora od svih filozofija mi je filozofija današnjeg društva. Sve se vrti oko novca i seksa. Sve što se moglo seksualizovati, maksimalno je iskorišteno. U svim filmovima, u svim serijama i na moju veliku žalost - u knjigama. To mi je toliko jadna i bijedna filozofija, da mi se baš gadi ovaj svijet, i mislim da sam promašila planetu. Ovaj svijet je odvratan, ali sam na sreću izgradila svoj, najjednostavniji mogući. Ne znam više ništa, samo razumijem ljude koji su depresivni zbog odnosa sa ljudima i čitavog svijeta. Realnost je jako ružna, nažalost. I teško da se bilo šta može promijeniti.

02.12.2014.

Nothing from something.

Dakle, ovo je dobro. Što pišem često. I dalje sam umorna. Još kada pomislim na moje vršnjake koji divljaju na žurkama svaku noć, a ja ne mogu da držim oči otvorene a zaspim prije ponoći. Jedino sam vikendom hardcore, pa zaspim čak u 01.00h! Ha! Ali, to sam pripisivala seriji "The Tudors" i mom najdražem Henriju VIII. No, odgledala sam i to, i opet ću. Naravno. No, danas sam dosta razmišljala o pojmu braka. Danas, bar za mene brak nema vrijednost. Nekada je brak značio zajednicu u kojoj se partneri obavezuju da će voljeti, čuvati i poštovati jedno drugo. A, danas brak nema nikakvo značenje. I danas ima udavača, ali to su obično djevojke koje žele da se udaju zbog novca i luksuza. Brak danas predstavlja papir i ništa ne garantuje. Naprotiv, ima veza koje su stabilnije od većine brakova. Što se tiče djece, to je tek jako teško u današnjem vremenu i današnjem društvu. Mi smo poslednja generacija koja zna vrijednost nekih stvari, a djeca koja se radjaju danas, i za 8 - 10 godina teško da će išta znati. I biće jako teško roditeljima da odgaje djecu. Lično, ja ne želim ni brak ni djecu. Ne bježim od braka i djece, ali to ne želim. Prvenstveno nisam zavisna od društva drugih ljudi, pogotovo muškaraca, naprotiv jako mi je lijepo ovako kada sam sama. I smatram da jedna ozbiljna i zrela veza ne treba da bude igrarija i prepucavanje ko će koga privući igricima. Isto tako, fizička ljubav ne treba da bude temelj jedne veze, po meni je to pogrešna percepcija, jer smatram da veza treba biti na temeljima emocija i intelektualne povezanosti. Bez toga, ništa ne vrijedi. Bar meni, a svako je drugačiji.

30.11.2014.

Why?

Ja sam mrtva umorna, što od stresa što od svega ostalog. Fizički sam umorna. Psihički sam super. Ali, čim je fizički proći će. Nešto razmišljam kako se danas ništa ne poštuje. Moral je bačen u drugi plan, apsolutno ne postoji kod nekih ljudi. Što se tiče toga i muškarci i žene se katastrofalno ponašaju. Nervira me samo što društvo takvo, nemoralno ponašanje muškarcima oprašta, pripisuje normalnom ponašanju, a žene osuđuje. Isto tako u nekim stvarima muškarci su sasvim korektni. Dok su žene u stanju da savršeno srećnog čovjeka, (koji je srećan u braku ili vezi) razvedu ili odvoje od njegove žene. Čemu? Zašto? On je jedini na svijetu? I većinom se vode onom rečenicom: "Ako je zauzet, nije oduzet." ili "Ako ima djevojku, nije bolestan." Zašto to? Ima slobodnih muškaraca, pun svijet, i ona mora da kvari nečiju sreću. A, ne pomišlja kako bi njoj bilo da joj neko uradi isto to. Nije mi to jasno. Uopšte.

24.11.2014.

V.

Znam. Znam da nisam dugo pisala i da je niđe veze moje ponašanje, ali nisam mogla da pišem. Prosto mi je mozak ispunjen učenjem, a inspiracije ni na vidiku. Kao prvo obaveza na fakultetu preko glave. Ali, to je tako i nema izlaza dok se ne završi semestar. Drugo, bila sam u Beču. I zaista sam oduševljena. Dosta me podsjeća na Beograd, što je logično, jer je i Beograd bio pod Austrougarskom čizmom. Grad je prelijep. Veliki, ali jako, jako miran. Čist, uredan, ljudi su ljubazni i većinom lijepi (vidjela sam momka koji liči na Brandona, i nek' mi onda kažu da sam izbirljiva). Beč je grad za život. Miran je, nema buke, nema ludnice, nervoze, jurnjave kao ovdje. Zaista me oduševio. Željela bih opet otići. Sa svakim putovanjem, vidici se prošire još više, i voljela bih putovati čitav život. No. Na emotivnom planu je sve mirno, baš onako kako volim i želim. Nemam više strpljenja za mušku psihu, malo mi je muka kada pomislim na to sve. Ovako mi je baš lijepo. Inače, uživam u samoći čitav život. To baš volim. Sve što mi treba je pas, knjige i putovanja. To mi je najveća sreća. I mislim da je život bez psa protraćen život. Najbolja stvorenja na svijetu. Eto. Nadam se da ću pisati češće. Voljela bih.

07.11.2014.

Gone.

Dobro veče. Znam da ne pišem često, ali ne mogu da stignem. Prosto nemam vremena. Ali, zato sada imam. Dešava li se nekad nekome da zastanu i pogledaju oko sebe, da bi vidjeli kako se život odvija? U kafiću, pogled na druge ljude , na ono što oni rade, u prolazu. Život se odvija, a rijetko ko zastane da obrati pažnju. Svi su nekako usredsređeni na svoje probleme, na svoj život i svijet. To je prosto tako. Isto kao što ljudi generalno nikada neće prihvatiti da ljudi iz njihovih života odlaze. Sa razlogom uvijek. Ali, uvijek će neko ostati, jednog dana će neko ostati. Ali, svako ima pravo da ode kada vidi da više neke stvari ne idu. To je okej. Ali način na koji odlazi određena individua treba da bude fer. Direktno, otvoreno, fer. I to je sasvim okej. Samo treba biti fer. Bez prouzrokovanja patnje kod druge osobe, bez maltretiranja. Jasno, otvoreno, pravedno. I taj način je lakše prihvatljiv. Ali, različiti karakteri, različiti postupci.

01.11.2014.

#1

Dobro veče! Novembar nam je stigao. Ne znam ni da li da se radujem ni da li da tugujem. Ni jedno ni drugo ništa promijeniti neće. U više navrata sam pisala kako mi je ovaj semestar težak, i svaki dan mi se čini da neću sve moći dati u januaru. Ali, daću sve od sebe. Najviše volim ovaj period u životu kada sam mirna i kada mi je sve tako lijepo, čak i pun bus u 08.00h ujutru. Mnogo volim Beograd, i uvijek ću ga voljeti. Ovo mi je četvrta godina u Beogradu, i ovo su bile četiri najljepše godine u mom životu. Upoznala sam divne ljude, stekla prijatelje za čitav život, proširila vidike, naučila i učim mnogo toga. I opet bih sve isto uradila. Ne žalim ni za čim, a Beograd bih birala iznova i iznova. Beograd je mnogo, mnogo više od onoga čime je predstavljen u svijetu. Beograd nije Gomora, centar zabave, ludih žurki i lakih žena. Beograd je pun savršene arhitekture, što moderne, što one prave, istinske umjetničke arhitekture. Pun je života, kao i svaki veliki grad, pun je prelijepih mjesta, parkova, muzeja, retro kafića, knjižara i ako ga zavoliš, i on će tebe da voli. Zavisi od tvoje perspektive tebe, stvari koju tražiš i očekuješ od života. Beograd ne zaostaje za drugim svijetskim gradovima. Ni u manifestacijama, ni u obrazovanju. Volim Beograd, i ako mi se ostvari san da negdje drugo živim, u inostranstvu, uvijek ću voljeti Beograd i uvijek ću se rado vraćati Beogradu. Zahvalna sam na svemu što sada imam, na svemu što mi je majka pružila, zahvalna sam na svemu što sam naučila na fakultetu i u životu do sad. Život nije grozan toliko. Okreni sliku naopako i vidjećeš sve u drugom obliku.

27.10.2014.

Don't.

Nikada mi neće biti jasno kako to neki ljudi vide samo materijalno u životu. Najvažnije im je da imaju skupe krpe i džike, i to ih kao ispunjava. Ne razumijem. Čemu to? I kao kad imaju keša, sve je gala, lux. Ja se isto ponašam i kada imam 50 feninga i kad imam 150 kema. Čemu ludilo? Nije mi jasno. Kao idem u Zaru da potrošim brdo para, da se vidi kako ja imam. Boli me uvo, mogu i kod Kineza da nađem super stvari ako mi se svidi. Krpa je krpa za mene, bila ona iz Zare ili Bu - Bu - Gao. Niđe veze. To su sve gluposti. Krpe, cipelčine, skup telefon, sat. To su sve jedne te iste gluposti. Ja volim kvalitetno, naravno. Ali nekad kvalitetno ne znači i preskupo. Ne moram da dam 500€ na patike, kada mogu da kupim one od 50€ i da ih derem pet godina. Bože. Ako već imaš keša, iskoristi to u druge svrhe. U nešto veće od krpa i tričarija. To su samo pare. Da mi neko kaže sad "Evo ti bruka para, kupi sebi nešto ". Ja ne znam šta bih kupila. Potrošila bih ih da pokrijem troškove. Osnovne troškove. Školarina, kirija, računi. Znam šta bih kupila mami, znam šta bih kupila sestri. Ali, sebi ne znam šta bih. Možda tek na kraju kada sve završim - fotoaparat. Profesionalni. To je to što bih sebi. Kada bih pokrila sve troškove, ostatak bih uložila u pomaganje onima na koje niko ne misli. Jadne životinje na ulici, djecu, ostavljenu na milost... uvijek me duša zaboli kada se sjetim dječaka i njegovih plavih očiju i sva se naježim. Kao da ono zna šta je Zara, šta je Mara. Njemu je bitno da ima krov nad glavom i nekoga ko se sjetio da mu pomogne. Kao da ono kuče na ulici ne bi najradije imalo hranu i igru svaki dan? Kao da je njemu bitno što ti imaš sat i cipele od 1000€?! To je sve tako nebitno. To je sve površno. Ja ne želim kule i jahte, ne želim milione, želim pristojan život, da pokrijem osnovno. Ja ne želim nekog ko pokušava da me zadivi skupim tričarijama, to ga samo može umanjiti u mojim očima. Meni je to jadno. Jer nešto najljepše na svijetu je kada pomogneš nekome ko za tebe ne može uraditi ništa. Ne zbog sebe, ne zbog karme, već zato što možeš, zato što hoćeš. Najviše na svijetu će me boljeti nepravda prema životinjama, djeci i ljudima koji zaslužuju svu sreću na svijetu. Sve dok dišem tako će biti. Nažalost, živimo u svijetu materijalizma, gdje se ljudi kunu u šljašteće tričarije. A, to je tako jadno.

25.10.2014.

Yes, I can.

Dobar dan. Vrijeme je užasno depresivno. Hladno, tmurno. Ali, dobro. Nije baš da smo imali ljeto. Ovo je samo nastavak lošeg vremena. Ova četvrta godina, tj. ovaj semestar nije nikako naivan. Ali, šta sad. Biće sve dobro. Do sada sam naučila da sve u životu prođe. Svaki težak period, patnja, bol, sve prođe. Čovjek samo treba da se naoruža strpljenjem i sve prođe. Ma koliko teško bilo, proći će. I najbolje je stvari pustiti da idu svojim tokom, ne dirati nikoga, nikome ne željeti zlo, jer sve dođe na svoje. Čas si gore, čas si dole. Kolo sreće se okreće. Uvijek sam vjerovala u karmu. Karma je uvijek prisutna i svako dobije što je zaslužio. To je najveća pravda koja postoji danas. U karmu vjerujem, to je viša sila. I na kraju mislim da ne postoji ništa na ovom svijetu što ne možemo ostvariti. Sve može da se postigne, i na kraju ako mislimo da to nije to što smo htjeli, na kraju ipak ispadne upravo onako kako treba da bude. Uvijek se kockice slože.

19.10.2014.

Lifelines.

Prvo i prvo: Dracula: Untold je savršen film! Prvi koji je ispunio sva moja očekivanja. Fantastičan je. Ko voli SF preporučujem. Drugo, san da odem na otvjranje izložbe slika se i zvanično ostvario i juče sam bila jako srećna zbog toga. Uvijek sam to željela, a eto i dokaza da sve što poželiš može da se ostvari! Divan sam dan provela, čitavih sat vremena sam ostala u knjižari, i po prvi put u životu niko me nije požurivao. Baš mi je bio divan dan. Sa Drakulom kao šlagom na torti. Sama sam u stanu već sedam dana. I baš mi je lijepo. Stvarno uživam, i maksimalno sam opuštena. Zahvalna sam što uopšte mogu da živim u ovom lijepom velikom gradu. Ali razmišljam o tome kako je zapravo tužno kada si prinuđen da odeš da izgradiš život u tuđoj državi. Ja otkada dišem želim da odem, i kao što 7am već pisala, više nije ni stvar želje, sada je nužda. Vidim to i po drugim ljudima. Tužno je to. Tužno je kada grad u kome si odrastao ne može da ti pruži nešto. Tužno je što samo nekolicina može sebi da priušti normalan život. Vidim isto da je teško imati porodicu danas. Finansijski prvenstveno. Svaki roditelj se maksimalno žrtvuje (dobro, skoro svaki) i sve je to teško. Gadan vakat došao. I da. Vojna parada prije par dana je bila prelijepa. Organizovano savršeno, divna vojska, divni, lijepi vojnici (za mene će uvijek biti najljepši muškarci, a pri tom su pravi muškarci, to ne moram da nagadjam, to znam). I naravno prelijep doček moćnog čovjeka. Eto tako. Svašta sam napisala. Odoh da čitam. Do viđenja.

13.10.2014.

Pricks!

Nema glupljeg naroda od našeg. Nema veće manipulacije od manipulacije u našoj državi. Nema većih glavonja od naših političara. Sada se možemo priključiti sekti ili ostati gladni. To je vrhunac. Ja ne podnosim politiku, mrzim obje stranke,seljačine su mi i u jednoj i u drugoj, ali čekaj malo. Covjek koji ima razvijeno kritičko misljenje če reci : "Ako nam je ovaj i dušu prodao Djavolu, daj da vidimo može li mmeki druí glavonja da uradi nesto. Ovaj za devet godina nije ništa uradio, daj da vidimo nekog drugog."Sve je sasvim jasno! Ljudi su ovce, i treba ih šišati.

11.10.2014.

Exactly.

Jesam li rekla da Beograd liječi sve? Jesam. Sad sam k'o nova! Život odjednom postane ljepši, bolji, lakši. Ništa mi ne treba, niko mi ne treba. Sve je tako super tamo. Jes' da su svi k'o roboti, da je sve statično, a samim tim ideologija anarhije otpada. Jer je sve već otišlo predaleko. Ljudsko društvo se raspada, bukvalno. Sve je otišlo predaleko i nema povratka. Nešto veliko će se morati dogoditi da ovo dovede u red, neka bolest karakteristična za ljudsku istoriju. To bi bilo kul. Sada, sasvim novi obrtaj u ovom postu - sutra je The Walking Dead!! Nakon toliko vremena. Jako sam srećna. Jako. Veliki dan je sutra. Eto. Ništa se Bog zna nije dogodilo tamo. Ali, biće nešto. Veliko u smislu napretka u studentskom životu. Odoh sada. Ćao!


Noviji postovi | Stariji postovi

I don't care
<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

But I'm a creep, I'm a weirdo.

Bad obsession:
* Rock 'n' roll. Indie.
* Brandon Boyd!
* Tattoo.
* Art.
* Medicine.
* Dreams.
* Animals.
* Candies.
* Books.
* Artists.
* Languages.
* Traveling.
* Movies.
* Shows.
* Pasta.

BROJAČ POSJETA
206022

Powered by Blogger.ba